Piše: Ilija R. Miljanić
Režim u Montenegriji hara skoro tri decenije, pustolovina na sve četiri strane svijeta, sve privredne grane pretvorene u fond penzionera, sela sagorela od stalnih požara koje niko ne pokušava da privremeno zagasi. Proleterska mladost zadojena modernim sunovratima preko elektronske pošte povremeno konobariše za sitne novce kod plagijatora ugostiteljstva u Montenegru. Zaista prazno-umjetnost cvjeta u svim sferama društva. Sela u Crnoj Gori su nekad bila prepuna mladog svijeta, koji se postupno usavršavao na svim poljima znanja. Pristojnost, radne navike i poštovanje krasili su naraštaje. Porodica u novoj Crnoj Gori utonula je u evroatlantske vode koje baštine demokratiju do nestanka ličnog indetiteta uz patologiju “hepi“ televizije... Selo je nekad disalo prirodnim plućima uz pozitivno zajedništvo i punu harmoniju s freskopisom koji je temeljio mudra stvaranja koja se sada skrnave kroz režimski slomivrat u Montenegru. Glavni udar prozapadnih planera počinjen je nad pravoslavljem, gdje su kroz marksističko-lenjinističke doktrine poubijali osovinu pravoslavnih naroda na čelu sa carskom Rusijom. Crnogorska i srbijanska nevolja je bila proleterska magija sa Čerčilovim Titom, koji je rasplamsao krvoproliće među braćom i poubijao sve napredne pravoslavce. Poznato je da Crnogorci-Srbi vole tuđina za gospodara, a brata za nebrata... Za vrijeme vladavine Josipa Broza progonili su pravoslavne vjernike i sve crkvene objekte skrnavili, zatvarajući stoku u njima i čineći razna druga nepočinstva izazvana pomračenjem razuma.
Oktobarska revolucija je rana neprebolna sveg pravoslavlja. Lenjinizam zapali rusku dušu s više miliona žrtava. Titoizam do danas vlada na prostoru Srbije i Montenegra. Kumrovačka legla nikako da presahnu, stalno „polog“ neko snese i kukavičje gnijezdo napreduje li napreduje, pogotovo u Montenegru gdje se sve „olatiničilo“, duša i tijelo.
Jugoslavija je oformljena da na kraju njenog bitisanja Srbi budu protjerani, a matica Srbija da stenje od još nedefinisanog srpskog nacionalnog bića. Slobodan Milošević je pokušao da nešto spasi u nevremenu (Rusija osakaćena Gorbačovim), i dočekao da bude otrovan od zapadnih demokrata uz veliku podršku domaćih skutonoša... Dojučerašnji, bojim se i sadašnji premijer Montenegra (nekada Miloševićev „đetić“) zabi nož u leđa pravoslavlju i okrenu se Brionima i Tirani da razvija dukljanske zore uz himnu Sekule Drljevića, zastavu NATO osvajača i blagostanje stečeno švercom... Sve plodne ravnice iz kojih je pšenica krasila velelepne oblasti oko rijeka Don, Ural, Volga, Tisa, Morava bivaju suočene sa progonom seljaka- hranilaca duše i tijela, od boljševika i komitetlija. Seosko domaćinstvo je dominiralo na pravoslavnim područjima Kraljevine Jugoslavije, i ujedno posjedovalo izvjesnu nezavisnost, što je dodatno podstaklo Broza da posegne za bratoubistvima, jamama i jamarima, da niko ne pretekne ko čuva buljuk nezavisnih ovaca. Proleterijat je uništio prozu i poeziju šljivika, pašnjaka i sure stijene, nakon čega obezboženje ruši brda i doline, crkve i manastire... Razgoropadiše se ponajviše na kapelu na vrhu Lovćena- hram svih Srba, na čelu sa kolovođom Veljkom Milatovićem, raskomadaše kosti velikog barda-filozofa, mislioca i pjesnika vladike Rada Tomova Njegoša... Napravili su radničke fabrike, seljake zavezane odvodili u harem „kaljenja čelika“, seljanke omamili da uče „sitne zanate“ s ciljem da zaborave selo... Svirepa vremena da ih Bog ubije, ne ponovila se ni u snu, a kamoli na javi. Zašto specijalni javni tužilac ne preispita privatizacije-otimačine KAP-a, Boksita, Željezare, svih hotela na crnogorskom Jadranu, svih preduzeća na sjeveru, u centru i na jugu gdje je danas sve mramor do mramora? Pozicija ima interes da sve to zamaskira, a ni opozicija se nije pretrgla - vaga, stiče se dojam da svako brani svoju „kućaru“, izuzev pojedinaca koji se još ne daju u lance vezati...
Praznina opustošenih seoskih imanja stvara dojam da svitati neće... Molitve i putanje blagoslova se preselile u hramove da opominju da je priroda neuništiva, a Gospod stvoritelj života na zemlji i na nebesima. Praznilo prži, neznanje caruje, neprimjetno znanje leluja za nove naraštaje koje će majka priroda izliječiti od zalutalih tehno-zgubidana, zamračenih posrnuća. Nada je u jednu bitku koja će promijeniti sve, oluja se približava, a vitezovi joj kreću u susret...
Kolijevka i rodnica, Kosovo i Metohija, rodiće novog Lazara Hrebeljanovića, dvojicu ratnika Milana Toplicu i Ivana Kosančića, kao i čudo vitezova Miloša Obilića da osvijeste, oblistave, podignu sveto Kosovo u zagrljaj vaseljene i atonske gore. Na samoj granici hrišćanstva, na bedemima ispred kojih se vijore crne zastave i ratni bubnjevi odjekuju u dugim noćima, bitka za kapije slobodne Evrope može da počne.